od strane Saša Riess | 02.12.25. | Komunikacija i ponašanje
Pas uzet iz azila često deluje povučeno, tužno i nesigurno jer iza sebe nosi iskustva koja ne poznajemo. Ovaj tekst objašnjava zašto se to dešava, kako izgleda period „odboljevanja“ psa i šta vlasnik treba – i ne treba – da radi u prvim danima zajedničkog života.
Kada u dom stigne pas uzet iz azila, mnogi vlasnici očekuju zahvalnost, privrženost i brzu povezanost. Umesto toga, pas često deluje povučeno, tužno, nesigurno ili potpuno distancirano. Iako ovo može delovati zabrinjavajuće, takvo ponašanje je prirodna reakcija psa koji je promenio ceo svoj svet i tek treba da shvati gde je stigao i ko ste vi u njegovom životu.
Zašto pas uzet iz azila deluje povučeno i tužno
Psu koji je proveo određeno vreme bez stabilnog doma svet funkcioniše sasvim drugačije nego psu koji je rođen u porodici i odmah dobio sigurnost. On vas ne doživljava kao „spasioca“, već kao osobu koja ga je premestila iz jednog nepoznatog okruženja u drugo.
Mnogi psi u prvim danima čak žele da „idu nazad“, ne zato što im je tamo bilo bolje, već zato što je poznato uvek sigurnije od nepoznatog. Njihova tuga zapravo je proces žalovanja za životom koji su poznavali, ma kakav on bio.
Psu je potrebno vreme da „odboluje“ svoj stari svet
Pas uzet iz azila prolazi kroz proces emocionalne stabilizacije. Mora da razume da se prethodni dom, boks ili leglo više ne vraća – i da ste vi sada njegova nova referentna tačka.
U tom periodu pas može delovati izgubljeno, neaktivno, previše umiljato ili potpuno povučeno. Ne treba ga odmah tešiti, gurati u interakciju ili naterivati da se igra.
Najzdravije je da mu date prostor da sam priđe kada bude spreman.

Distanca je normalna faza prilagođavanja psa udomljenog iz azila
Rituali hranjenja kao ključ za poverenje
U prvim danima ne treba da zatrpavate psa pažnjom, maženjem i igrom. Umesto toga, koristite rituale hranjenja koji psu daju strukturu, predvidljivost i osećaj sigurnosti.
Spustite mu hranu, sačekajte da završi, podignite činiju kada se odmakne – i ništa više.
Kroz taj mali, ali snažan ritual, pas počinje da razume da ste figura stabilnosti, a ne neko ko ga opterećuje emocijama.
Zašto ne treba reagovati na prvi dolazak psa
Kada se pas uzet iz azila konačno ohrabri da vam priđe, to je znak napretka — ali nemojte reagovati impulsivno.
Ne treba ga odmah maziti, podizati, tešiti ni glasno hvaliti. To ga može uplašiti i vratiti u stanje povlačenja.
Umesto toga, sačekajte da se smiri, pa ga tek onda pozovite.
Na taj način, pas uči da je interakcija sa vama stabilna, mirna i predvidljiva.
Zašto je važno da pas ima svoje sigurno mesto
Od prvog dana pas treba da ima kutak – korpu, ćošak, prostirku – gde ga niko ne uznemirava.
To mesto nije za igru, nije za decu, nije za posete.
To je „zona oporavka“ u kojoj može da odboluje svoju prošlost i polako prihvati novu stvarnost.
Najveća greška vlasnika – previše pažnje
Mnogi ljudi, iz najbolje namere, psu stalno prilaze, zovu ga, nude mu igračke i grickalice, pokušavaju da ga uteše.
Ali pas uzet iz azila to ne doživljava kao podršku.
Naprotiv — takvo ponašanje može povećati stres, jer pas još uvek ne zna šta se od njega očekuje.
Njega ne treba „preplaviti“ emocijama da bi se osećao sigurnim.
Potrebni su mu rutina, struktura i tišina.
Saznajte zašto je pas uplašen napolju i kako mu pomoći.
Ne propustite besplatan priručnik koji će vam pomoći da uredite svoj odnos sa psom.
od strane Saša Riess | 25.11.25. | Ishrana
Sirove kosti mogu biti izuzetno korisne za pse — jačaju zube, donose minerale i zadovoljavaju prirodnu potrebu za žvakanjem. Ali postoji jedna stvar na koju većina vlasnika ne obraća pažnju: kosti koje stoje duže vreme postaju opasne.
Zašto stare sirove kosti postaju rizične?
Ako kost ostane nekoliko dana u posudi, dvorištu ili zamrzivaču, na površini počinje da se formira lepljiva skrama. Ona je znak raspadanja vezivnih tkiva i masti.
U tom trenutku pas kost više ne žvaće, već je može progutati celu — a tada dolazi do najvećeg rizika:
- opasnost od gušenja,
- mogućnost da kost zapne u grlu,
- rizik da tvrdi deo izazove povrede jednjaka,
- opasnost da se delovi zaglave u crevima.
Dakle, stara sirova kost više nije bezbedna.
Koja je kost najbezbednija?
Najbolji izbor je uvek:
- potpuno sveža sirova kost,
- ohlađena,
- ili zamrznuta kost, ali ne ona koja stoji nedeljama.
Pas tada može normalno da je gricka, polako odgriza i jede bez većeg rizika. Uz to dobija ogromnu količinu prirodnih minerala koje ne može uneti iz industrijske hrane.

Stare kosti se raspadaju i mogu izazvati gušenje ili povrede
A šta je sa kuvanim kostima?
Ovo je pravilo koje svaki vlasnik mora znati:
Kuvane kosti NIKADA ne dajte psu.
Zašto?
Zato što kuvane kosti:
- pucaju u oštre fragmente,
- mogu pocepati creva,
- izazvati opstipaciju,
- uzrokovati unutrašnja oštećenja i bolne blokade.
Ako kuvate kosti zbog supe, želatina ili dodatka ishrani — odličan izbor!
Ali tada koristite samo supu, želatin i hranljive sastojke iz tečnosti.
Kost koja je kuvana se ne daje psu.
Sirove kosti su odličan i potpuno prirodan izvor minerala, ali samo kada se daju sveže i u pravom obliku. Stare, stojeće ili kuvane kosti nose veliki rizik za zdravlje psa.
Ne propustite besplatan priručnik koji će vam pomoći da uredite svoj odnos sa psom.
Pridružite se Viber grupi Pure Love and Harmony
od strane Saša Riess | 23.11.25. | Ishrana
Psi ne doživljavaju hranu i glad na isti način kao ljudi. Iako vlasnici često misle da je pas stalno gladan ili da uživa u hrani kao što mi uživamo u omiljenom obroku, njihov odnos prema hrani potpuno je drugačiji. Važno je razumeti kako psi osećaju glad i šta za njih hrana predstavlja, jer upravo to menja način na koji ih hranimo i tumačimo njihove signale.
Kako psi zaista doživljavaju glad
Za pse glad ima sasvim drugačiji kontekst nego za ljude. Dok ljudi povezuju glad sa uživanjem u ukusu, ritualima i emocijama, psi hranu doživljavaju funkcionalno — kao izvor energije koji im omogućava da budu sposobni, aktivni i spremni za život.
Psi često koriste hranu da bi „manipulisali“ vlasnicima, ali ne iz loše namere. Oni intuitivno znaju da je hrana najjača tačka našeg odnosa — jer mi kroz nju izražavamo brigu, ljubav i povezanost.
U prirodi, psi spontano primenjuju nešto što je vrlo slično onome što danas nazivamo autofagija — prirodni proces „gladovanja“ koji pomaže telu da se regeneriše. Kod divljih pasa glad nije drama, već deo dnevnog ritma oporavka.
Uživa li pas zaista u hrani kao čovek?
Psi ne uživaju u hrani na emocionalan način kao ljudi. Mi jedemo i kada smo tužni, usamljeni, pod stresom — i hrani dajemo emocionalnu vrednost. Psi to ne rade.
Oni jedu kada im damo, kada im je potrebno i kada njihov organizam to traži. Hrana im jeste važna, ali ne kao oblik utehe ili zadovoljstva, već:
- za održavanje energije,
- za fizičku spremnost,
- za biološke procese preživljavanja,
- za stabilan ritam tela.
Drugim rečima — pas će jesti sa zadovoljstvom, ali ne zato što mu hrana predstavlja emocionalni užitak, već zato što je to prirodna potreba.

Psi jedu kada im je to biološki potrebno, bez emocionalnog prejedanja.
Kada mislimo da je pas gladan – a nije
Vlasnici vrlo često pogrešno tumače ponašanja psa:
- gledanje u nas tokom jela,
- praćenje do kuhinje,
- sedenje ispred činije,
- „moljenje“ očima.
U većini slučajeva ovo nije glad, već komunikacija, navika ili traženje pažnje.
Psi vrlo brzo nauče da njihov pogled, sedenje ili šapica na nozi izazivaju reakciju — često dodatnu hranu. Zato kažu: „Srećan pas je blago gladan pas.“
Blaga glad je prirodna, zdrava i deo je njihovog ritma.
Šta vlasnici treba da znaju
Psi osećaju glad drugačije. Za njih hrana nije uteha, nije hedonizam i nije emotivni ventil. Ona je:
- energija,
- funkcija,
- deo prirodnog ritma tela,
- način da ostanu sposobni i stabilni.
Razumevanjem toga lakše prepoznajemo njihove potrebe, smanjujemo greške u ishrani i gradimo zdraviji odnos sa njima.
Ne propustite besplatan priručnik koji će vam pomoći da uredite svoj odnos sa psom.
Pridružite se Viber grupi Pure Love and Harmony
od strane Saša Riess | 20.11.25. | Komunikacija i ponašanje
Kada pas ostane sam kod kuće i počne da plače, zavija, grebe vrata ili uništava stvari, mnogi vlasnici pomisle da je to samo “razmaženost”. Međutim, u većini slučajeva, iza ovakvog ponašanja stoji separaciona anksioznost — duboki strah psa da će ostati napušten ili da se vlasnik neće vratiti.
Ovaj problem nije retkost, ali je često pogrešno shvaćen. Vlasnici iz najbolje namere počnu da žrtvuju svoj život, ne izlaze iz kuće, prilagođavaju svaki plan psu i veruju da ga time čuvaju. Ali upravo tada nesvesno pogoršavaju problem.
Zašto prevelika žrtva šteti psu
Psi koji pate kada ostanu sami nisu samo “tužni”. Oni su anksiozni — i ta anksioznost se pojačava svaki put kada vide da se njihov strah “isplatio”.
Kada vlasnik:
- ne izlazi iz kuće,
- brzo se vraća jer pas plače,
- izbegava obaveze da ga “ne bi ostavljao”,
- sve planove podređuje psu
pas zapravo dobija poruku:
“U pravu si da se plašiš. Svet bez mene je opasan.”
A to je upravo suprotno od onoga što mu je potrebno.
Psi ne žele da se mi žrtvujemo za njih. Oni žele stabilnog, mirnog, sigurnog vlasnika koji im pokazuje da je odlazak normalan i da je povratak siguran.
Šta razlikuje sigurnog psa od anksioznog psa
Psi koji imaju sigurnu afektivnu vezanost mogu da ostanu sami zato što:
- znaju da se vlasnik vraća,
- osećaju da su u stabilnoj rutini,
- veruju da nisu odgovorni za vlasnika,
- osećaju da je dom bezbedno mesto.
Takav pas možda malo uzdahne kada izađete — ali brzo se smiri, legne i čeka.
Suprotno tome, pas sa separacionom anksioznošću:
- panično plače ili zavija,
- piški ili kaki u kući,
- grize sve što nađe,
- pokušava da pobegne,
- grebe vrata dok ne povredi šape,
- drhti, cvili, šeta u krug.
To nisu „loše navike“.
To je panika — stanje u kojem pas veruje da ste zauvek nestali.
Kako nastaje separaciona anksioznost
Najčešći razlozi su:
- prezaštićivanje psa (pas nikada nije naučen da bude sam),
- previše pažnje u pogrešnim trenucima,
- nekonzistentne rutine,
- trauma napuštanja ili promene doma,
- promena vlasnika,
- prevelika zavisnost od vlasnikove prisutnosti.
Ponekad je dovoljno nekoliko meseci pogrešnog ponašanja vlasnika da stvori obrazac koji se posle teško menja.

Uništavanje predmeta jedan je od čestih znakova separacione anksioznosti.
Kako da pomognete psu da ostaje sam bez stresa
Dobra vest: većina pasa može da se rehabilituje.
Evo najvažnijih koraka:
1. Uvedite kratke odlaske bez dramatike
Bez pozdrava, bez maženja, bez dugih priprema — samo izađite.
Vratite se posle minut ili dva.
2. Ignorišite preterano emotivne reakcije
Pojačavanje panike pažnjom čini je gorom.
3. Pustite psa da se odmara pre izlaska
Umeren umor smanjuje anksioznost.
4. Napravite rutinu odlazaka
Psi vole predvidljivost — donosi im osećaj sigurnosti.
5. Ostavite mu nešto da radi
Punjen kong, interaktivne igračke, mirisne igre.
6. Učite ga samostalnosti dok ste kod kuće
Ako vas pas prati u stopu, on već stvara problem.
Uvedite kratke vežbe „ostani“ i odvajanja u drugoj sobi.
7. Ne vraćajte se zato što plače
To pojačava strah.
Vratite se kada se smiri — makar na sekund.
Jedna važna istina koju svaki vlasnik treba da zna
Pas koji plače kada ostane sam nije razmažen.
On je uplašen.
Ali pas koji ne ume da ostane sam nije srećan — on je zavisan.
A zavisnost nikada nije ljubav.
Ljubav je sigurnost, poverenje i sloboda da pas može da ostane sam, znajući da ćete se vratiti.
I upravo to je vaš najveći poklon njemu: da bude stabilan i siguran, čak i kada vas nema.
Ne propustite besplatan priručnik koji će vam pomoći da uredite svoj odnos sa psom.
Pridružite se Viber grupi Pure Love and Harmony
od strane Saša Riess | 15.10.25. | Ishrana, Komunikacija i ponašanje
Mnogi vlasnici se zbune kada njihov pas odbija hranu iz činije. Često pomisle da ljubimac nije gladan ili da mu nešto fali, ali moje iskustvo pokazuje da uzrok može biti mnogo jednostavniji. Evo kako sam ja rešio ovaj problem i šta savetujem svakom vlasniku pasa.
Kada pas odbija da jede iz činije
Dešavalo mi se da pas neće ni da priđe činiji, a kamoli da jede iz nje. Najčešći razlog je što se plaši zvuka, naročito ako je činija metalna i zvecka dok je pomera. Zato je prvi korak da probate da zamenite činiju – plastična ili keramička su tiše i psima deluju sigurnije.
Ritual hranjenja je ključ
Ono što je meni promenilo odnos prema hranjenju jeste ritual. Pas mora da shvati da hrana dolazi od vas, kao prirodnog vođe čopora. Ja sam sebi pripremao nešto jednostavno – parče jabuke, malo hleba, kockicu čokolade (za sebe, naravno, nikako za psa). Kada ja zagrizem, pas odmah oseti mirise, vidi da je obrok počeo i njegovi instinkti se pokreću.
Nakon toga, spuštam njegovu hranu. On tada doživljava da sam mu ja prepustio ostatak svog obroka, što je prirodan proces u psećem svetu. Upravo tako se gradi autoritet i sigurnost.

Strpljenje pre hranjenja deo je rituala kojim pas prihvata autoritet vlasnika.
Doslednost u hranjenju psa
Ako pas odbije hranu, ja je odmah sklanjam. Nema nagovaranja, nema „ajde probaj još malo“ i nema zamene za nešto drugo. Ja odlučujem kada će jesti, šta će jesti i koliko će jesti. Pas to vrlo brzo nauči i prihvati, jer shvata da je ritam hranjenja deo hijerarhije u čoporu.
Moja poruka vlasnicima
Ako vaš pas odbija hranu iz činije, ne brinite odmah – uzrok je najčešće trivijalan i lako rešiv. Promenite činiju, uvedite ritual hranjenja i budite dosledni. Psi obožavaju strukturu i rutinu, a kada osete da ste vi taj koji vodi proces, vrlo brzo će pojesti sve iz činije, bez pogovora.
Napomena: Uvek koristite keramičke bele činije bez bilo kakavih sličica i boja.
Ponašanje vašeg psa je njihov jezik. Ako vas zbunjuje njihovo ponašanje, vreme je da ga razumete i uspostavite vezu. Preuzmite besplatni priručnik Tajni Komunikacije, sveobuhvatni vodič zasnovan na više od tri decenije iskustva, istraživanja i ljubavi prema našim psićima.